Početna Izbor Ratko, povedi nas!

Ratko, povedi nas!

1133
0

Kvaliteta vaterpola koncentrirana je u nikad manje reprezentacija. Gotovo da se Europsko prvenstvo ne bi moglo ni održati da se bivša država nije raspala. Hrvatska, Srbija, Crna Gora od tri uzimaju dvije medalje, a Mađari, Talijani, Grci i Španjolci se mogu potući za onu preostalu.

Euroligaška natjecanja zanimljiva su samo na završnim turnirima, a i tu kao da se vaterpolski  „stručnjaci“ trude maksimalno zakomplicirati sa stalnim promjenama sustava. Jedne godine Final Four pa Final Six, događaju se i odustajanja ponajboljih klubova (Pro Recco i riječko Primorje) zbog neisplativosti igranja Lige prvaka i prosvjeda oko raspodjele novca. Mnogi klubovi se gase ili rade minimalnim kapacitetom zbog financijske neisplativosti i besmislenosti samih natjecanja.

Zamislite samo da Bayern i Juventus odbiju nogometnu Ligu prvaka.

Neka natjecanja uljepšavaju realnu sliku cjelokupnog vaterpola: Triglav vaterpolska liga koja ima devet klubova (pet hrvatskih, po dva crnogorska i srpska) te naravno velika natjecanja koja su ipak vrlo predvidljiva do samih završnica turnira.
Svjetska liga pokušava biti elitno natjecanje, s naglaskom na “pokušava”. Talijanska, hrvatska, španjolska, grčka prvenstva skoro pa i nemaju derbije. Mađari imaju tri konkurentna kluba koji su kvalitetom ipak ispod Pro Recca i Juga.

Zašto vaterpolo nije napravio iskorak?

Hrvatska nema problema u vaterpolu svih ovih godina jer ima DUBROVNIK. Jedini grad u svijetu kojem je vaterpolo sport broj jedan. Baza svih reprezentacija su Dubrovčani i gotovo je nezamisliva reprezentacija bez polovice JUG-aša. Klub koji je lani osvojio svako natjecanje u kojemu je nastupio. Grad koji ima DIVLJU LIGU – vaterpolsko amatersko natjecanje na razini najboljih liga koje se uopće igraju u ovom sportu. Grad u kojem svaki prosječan stanovnik zna u teoriji kako se rješava „igrač više“, a svaki treći ga je barem jednom u životu na nekom plivalištu i odigrao.

Kao i u svakom sportu tako i u vaterpolu postoje treneri koji fasciniraju. Najtrofejniji trener u vaterpolu je naš RATKO RUDIĆ. Kada kao trener osvojiš četiri olimpijska, tri svjetska i tri europska zlata onda si stvarno dotaknuo svemir. Nije to samo bilo s jednom reprezentacijom. Osim bivše države vodio je Rudić i Talijane, Amerikance, Brazilce i svugdje je ostavio ogroman trag.

Trenutak kada se vraća u svoju domovinu i stavlja ponovo na raspolaganje našem vaterpolskom savezu garancija je za nove žetve medalja.

Mlađe generacije ne poznaju vaterpolo. To je isključivo problem našeg vaterpolo saveza koji svih ovih trofejnih godina ili ne želi ili ne zna približiti svoj sport širim masama. Nakon mađarske dominacije devedesetih i srpske u ovom stoljeću mi smo uvijek bili na postoljima i u samom vrhu smo svih godina od samostalnosti, i u reprezentativnoj i u klupskoj konkurenciji, što je bio izvrstan razlog da se vaterpolo izvuče iz anonimnosti.

Vaterpolo je lokalni sport i od toga se ne može i ne treba bježati. Ali isto tako savez može i mora naći načina da vaterpolo izvuče iz svojih ormara i približi ga širim masama. Iz masovnosti uvijek ispliva kvaliteta, a barem mi s tim nikad i nismo imali problema. Od vaterpola se ne može i ne mora napraviti nešto što on nije, ali mora biti u fokusu zemlje koja je u vaterpolu pretplaćena na medalje na svim velikim natjecanjima.

Savez MORA biti sluga klubova, a ne klubovi saveza.

Ako samo pogledamo funkcioniranje svih ostalih saveza onda ni vaterpolski puno ne zaostaje. “Daj meni, a njima što ostane” princip je koji tjera ljude iz vaterpola, miče ih iz sporta, a na kraju dobivamo društvo takvo kakvo je.

Kada dobijete Ratkov blagoslov – a zna se da će uz njegovu prisutnost biti medalja na hrvatskim prsima – vaterpolisti, iskoristite trenutak i podignite vaterpolo na mjesto koje zaslužuje.

#samosport

#Ivanovsportskipogled

#vratijaseRatko

Autor: Ivan Markotić – Ivanov sportski pogled