Početna Moj Zagreb Novosti PET+: Nemoguće je svidjeti se svima

PET+: Nemoguće je svidjeti se svima

2365
2

Autor:
Maja Jagar (PET+)

Maja JagarSvidjeti se drugima –  nešto je što mnogi od nas priželjkuju, neki javno – drugi tajno. Je li moguće postići da svi primijete kako smo pametni, zgodni, duhoviti, sposobni?

Razmišljala sam o tome kad mi je pod ruku došla knjiga Jorge Bucaya “Ispričat ću ti priču”. U jednoj od brojnih poučnih priča, protagonistica je djevojka nesigurna u svoju vrijednost, koja bi se voljela svidjeti drugima. Odluči zatražiti pomoć od starice, nadaleko poznate kao mudre travarice, liječnice i poznavateljice ljudske psihe.

Starica nije imala vremena pomoći djevojci jer je morala ići na tržnicu prodati prsten. Predložila je djevojci da to učini umjesto nje pa da uštede malo vremena. Napomenula joj je da za prsten mora dobiti jedan zlatnik te da ne pristaje na nižu cijenu.

Djevojka je otrčala na tržnicu i mnogima ponudila zlatni prsten mudre starice. Većina ju je ismijala, tvrdeći da se radi o običnoj mjedi i da za tako što može dobiti maksimalno par bakrenjaka.

Potpuno demotivirana, djevojka se vrati starici i ispriča joj doživljeno. Starica ju zamoli da proba kod još jedne osobe, zlatara na drugom kraju sela. “Zapamti, prsten mu ne smiješ prodati, samo ga pitaj koliko vrijedi.” – zapovijedi starica.

Djevojka nije željela krenuti na dug put. Teška srca ipak se odlučila na to i pokazala zlataru prsten. Zlatar je dugo šutio, a zatim reče: “Ne mogu ti dati puno za taj prsten. Znam da tebi vrijedi više. Mogu ti dati maksimalno 58 zlatnika. Žao mi je.”

prsten, ilustracijaDjevojka je ostala šokirana. 58 zlatnika! Žene na tržnici nisu željele dati niti jedan!

Vratila se starici koja je sa smiješkom saslušala priču i rekla joj sljedeće: “Dijete, ti si poput ovog prstena: sjajna, dragocjena i jedinstvena. Ali to može vidjeti samo onaj tko zna gledati. Nemoj željeti da svi uvide tvoju jedinstvenost. To je nemoguće. Važno je da ti znaš koliko vrijediš – i da to nikad ne zaboraviš!”

Djevojka je zahvalila starici i sretna pošla kući.

Priča o prstenu objašnjava  mnogo situacija iz ljudskog života u kojima dobivamo negativno potkrjepljenje od  bliže ili šire okoline. Možemo razviti nezadovoljstvo  sobom na temelju svega nekoliko nespretno nam upućenih komentara.

Tako istraživanja pokazuju da u obiteljima u kojima roditelji ističu važnost fizičkog izgleda i govore kćerima da moraju paziti na svoju tjelesnu težinu,  kćeri češće razvijaju nezadovoljstvo vlastitim izgledom i kreću u autodestruktivna ponašanja, makar su svojim izgledom same bile čisto zadovoljne.

Svidjeti se svima je nemoguće. Moramo izgraditi svoj unutrašnji mehanizam vrednovanja. Ne uzrujavati se kada se ne svidimo nekome i ne slušati sve što nam drugi kažu. Ni meni se svatko ne sviđa, makar se često radi o kvalitetnim ljudima koji bi mi se zapravo lako mogli sviđati. Bitno je njegovati ono što je nama važno, držati do sebe ali i poštovati druge. Neovisno o tome što oni misle o nama.

Neki neće biti u stanju prepoznati vrijednost prstena. Drugi će biti svjesni njegove vrijednosti, ali im ona neće ništa značiti. Jer ne vole nositi prstenje. Zato što imaju debeljuškaste prste ili zato što od nakita vole samo lančiće, kojim naglašavaju svoj lijepi vrat. Ništa strašno. Sto ljudi, sto ćudi. Ili jedna koja mi se osobno najviše sviđa – sto žena, dvjesto cica! Nekome ćemo se svidjeti od prve, bez imalo uloženog truda. Drugome nećemo ni uz sav trud ovoga svijeta. Mudri su bili stari Rimljani kada su zapisali: “Mnogima bi se dopao da se nisi trudio svidjeti svima.”

2 Komentari

  1. Majo, mislim da je jednako štetno kada se kod kuće uopće ne razgovara o zdravoj prehrani, kilaži, samopercepciji. Roditelji valjda misle da će klinci stvari pokopčati sami, a to nije uvijek tako. Treba samog sebe cijeniti i voljeti…uživam čitati tvoju kolumnu :-*

Comments are closed.