Početna Moj Zagreb Novosti PET+: Intuitivno jedenje – što je to?

PET+: Intuitivno jedenje – što je to?

1714
0

Autor:
Mihaela Homjak (PET+)

Mihaela HomjakKad smo bile klinke i glavna nam je briga bio Marko koji je otrgnuo glavu našoj Barbiki, hrana je bila nešto što se samo po sebi podrazumijevalo i bilo je beskrajno jednostavno. Kad smo bile gladne, jele smo sve ono što smo voljele ili smo bile natjerane da pojedemo (ovo drugo najčešće zelenih nijansi). Strastveno smo voljele čokoladu i sladoled. Pitu krumpirušu. Bakine kolače i palačinke sa sladoledom. Kad nismo bile gladne, nismo jele. I točka. Tad su u naša usta pokušavale uletjeti viljuške koje su radile vratolomije u zraku i ispuštale zvukove poput aviona, pilotirane iskusnom maminom rukom. Ali zapravo je sve bilo poprilično jednostavno i moglo se sažeti u rečenici “Kad sam gladna, jedem dok ne postanem sita, a kad nisam gladna, ne jedem dok ne ogladnim.”

Nismo imale fobiju od širenja bedara (tzv. debelobedrofobiju) pa nismo imale potrebu svom tijelu pametovati što bi trebalo jesti. Ono je samo znalo što treba i što želi, kada i koliko. Znalo je koliko se treba i kretati pa smo cijele sunčane dane provodile na zraku preskačući lastik. Sve su nam suknjice medeno stajale i nismo imale potrebu uspoređivati se s drugim curicama, robovati broju koji pokaže vaga ili uzdisati kad ne možemo obući stare hlače. Govorili su nam “Puno jedi da narasteš velika i zdrava”. A mi smo ih slušale jer je biti velik i zdrav značilo napredovati i rasti. A kad postanem velika i jaka, Marko će platiti za sva zla koja je nanio mojoj Barbiki.

djevojčica s breskvomTu negdje prestaje ova prekrasna priča koja opisuje prirodno urođeni princip intuitivnog hranjenja.  Negdje ulaskom u pubertet tijelo se počelo mijenjati, a mi smo se počele uspoređivati sa ženama s naslovnica. Riječi poput “celulit”, “kalorije” i “dijeta” ušle su u svakodnevni rječnik. Više smo vjerovale kvazi-profesionalnim dijetama objavljenim u časopisima nego svom tijelu. Iako racionalno znamo da su potrebe svake osobe jedinstvene, slijepo smo vjerovale da cura od 15 i žena od 45 godina trebaju jesti jednaku količinu i vrstu hrane. U ime mršavosti!

Važno je dnevno unijeti…toliko i toliko kalorija, toliki omjer masti-ugljikohidrata-bjelančevina, razdvojiti ovo i ono, zabraniti “zlu” hranu i jesti samo onu “bezmasnu/nezašećerenu”. Kilogrami su počeli skakati gore- dolje kao jo-jo, za razliku od našeg samopoštovanja koje je strmoglavo padalo. Jedino što je ostalo isto bila je ljubav prema čokoladi i palačnikama, samo što je ona sada bila zabranjena i neshvaćena od okoline i nas samih. Nešto kao Romeo i Julija u verziji  Žena i Hrana. Same smo sebe htjele prisiliti na doživotni brak s niskokaloričnim namirnicama od kojih nam je bilo zlo, a žudile smo za čokoladnim “zabranjenim voćem”.

kruhNeke od nas su otišle u same krajnosti poremećaja prehrane, a ostale su postale žrtve tzv. “dijetnog mentaliteta”. Taj je sklop, godinama pažljivo građen u našoj glavi, postao jako destruktivan – uključivao je grižnju savjesti ako jedemo hranu koja nam je fina, dijelio hranu na “dobru” i “lošu”, stalno nas uvjeravajući da će svaki čas naići neka dijeta koja će biti još bolja, još efikasnija, ona koja će nas učiniti zauvijek mršavima.

Imala sam tu sreću da sam ponovno upoznala intuitivno jedenje i prekinula začarani krug dijetnog mentaliteta u kojem sam se dugo vrtila poput upornog, hiperaktivnog hrčka. Kad sam svom tijelu dala dopuštenje da bude ono što jest, polako se počelo buditi.

Moje tijelo i ja naučili smo komunicirati – ono mi kaže kad je gladno i usmjeri me na ono što mu najviše treba. Ponekad je to jogurt, a nekad čokolada, salata ili voće. Sve mu dopuštam, a ono zna da mu više neće ničega nedostajati. Zbog toga ne napadam tortu kao da je zadnji obrok na svijetu, često radije odaberem nešto drugo. Zabranjeno voće (ČAK i kad je čokoladno) zaista gubi na privlačnosti kad postane dopušteno.

Jedno uzbudljivo iskustvo za mene bilo je otkrivanje potreba mog tijela. Naučila sam da ujutro ogladnim tek nakon što sam budna barem 45 minuta, da najviše volim “slane” doručke koji uključuju jogurt i neki sirni namaz, da trebam uvijek imati nekakav snack sa sobom jer ogladnim često i tad mi je teško funkcionirati.  Obavezno moram jesti više puta u danu i ne mogu zaspati gladna.

Mislim da je ta komunikacija s tijelom posebna i da je svaka osoba treba izgraditi za sebe. Fantastično je otkriće kad shvatimo da je sve to jako jednostavno i da smo znali intuitivno se hraniti kao djeca, a toga se sad trebamo samo prisjetiti.  Naše tijelo zna bolje i preciznije od bilo kakvih tablica i brojki! Kakvo olakšanje!

namirnicePod ruke mi je došla odlična knjiga “Intuitive eating” u kojoj su autorice Tribole i Resch, nutricionistkinje, napokon otkrile da dijete, čak i kad su najzdravije i najmagičnije, zapravo ne djeluju. A simpatično su objasnile i zašto ne djeluju, te na koje nam sve načine štete. Opisale su princip intuitivnog hranjenja jer su otkrile da je to jedino upalilo kod njihovih klijenata. Posebno mi se svidjelo što su u procesu vraćanja intuitivnom jedenju pokrile korake koji naizgled nemaju veze s hranom, a zapravo su dublji korijeni  u srži samog problema. Neki od tih koraka uključuju nošenje s emocijama, prihvaćanje tijela i ulaganje u odnos s njim, ponovno otkrivanje faktora užitka u hrani i kretanju te izazivanje kritizirajućih glasova tzv. “dijetne policije” u našoj glavi.

Za kraj donosim tihu želju da sve prekrasne žene kojima sam okružena iziđu iz začaranog kruga dijetnog mentaliteta i oslobode se robovanja iscrpljujućim, nerealnim očekivanjima koja su nam nametnuta. Vi i vaše tijelo znate što je najbolje za vas. I točka.