Početna 1NA1 Opća Opasnost: „Dom sportova je institucija koju smo oduvijek htjeli ispoštovati“

Opća Opasnost: „Dom sportova je institucija koju smo oduvijek htjeli ispoštovati“

218
0

Jedan od najstarijih bendova u Hrvatskoj, kojeg čine Slavonci velikog srca, rokeri koji već 27 godina žare i pale scenom, Opća Opasnost, 16. studenog dolazi u Dom sportova. Ta institucija je bila želja ovog rock sastava kojeg uz pjevača Peru Galića, čine gitarist Slaven Živanović Žiža, basist Igor Kolić, gitarist Vlado Soljačić Sojka, bubnjar Josip Kamenski Kameni i klavijaturist Branimir Jovanovac Bani.

U ovih 27 godina su postigli velike uspjehe, od Porina za hit godine za pjesmu „Tvoje ime čuvam“, imali su čast svirati na pozornici s Whitesnakeom i Bon Jovijem, ali sa svojom skromnošću su osvojili publiku.

Ovom prilikom su nam ispričali koliko im znače obožavatelji, a slušajući ih kako poimence znaju svoje najvjernije fanove, koliko se brinu da svim osobama s invaliditetom omoguće dolazak na koncert i svu potrebnu infrastrukturu, koliko pažnje posvećuju djeci, natjera vam suze na oči od sreće. Osim toga, Pero nam je otkrio kakav je osjećaj bio nastupati s tako velikim imenima, a i imaju li neostvarene želje u karijeri.

Jedan ste od najdugovječnijih bendova, ove godine slavite 27. rođendan. Upravo onoliko koliko i ja imam!

Ne, ne. To nije isto. Tvojih 27 i naših 27 i 27 nije isto (smijeh).

Vaše pjesme slušaju apsolutno svi. Od djece do starije generacije. Koja je tajna vašeg uspjeha?

Zadivljujuća je to situacija. Mi na koncertima imamo 3 generacije. Od stvarno najmanjih od 2-3 godine koje roditelji donesu na nastup pa sve do onih od 70-80 godina. Ima jedna baka i deka koji su od početka s nama. Njih dvoje nose majice Opće Opasnosti i pjevaju svaku pjesmu! Tako i ovi najmlađi kojima su roditelji prenijeli našu glazbu.

Što je to, nemamo neke velike pameti, to su pjesme. Pjesme koje sviramo na svoj način koji ljudima odgovara. Vibra koja se dogodi na koncertima. Mala djeca od 3 godine pjevaju „pobjeg’o sam k’o zadnje smeće“, ali oni ne razumiju tekst. Jedan dječak je bio sa mnom i na pozornici. Ne zna što znače riječi, ali mu je toliko dobro.

Mi sviramo rock’n’roll koji se svirao i prije, netko nas još zove old school, ali nema veze, to je rock’n’roll koji cijeli svijet voli i sluša. To je naš pristup, način kako mi osjetimo glazbu, kako izvodimo pjesme, energija koja nas ponese. Glazba je prvo, ona stvara vibraciju u našem tijelu, tjera nas da se grlimo s nekime, jedinstvena je, povezala je svijet na jedinstven način. Super mi je bio jedan trenutak kada su roditelji u Nedelišću donesli kćerkicu od 2 godine. Ispričali su kako malena nije željela spavati navečer, i kako su naši fanovi, pustili su novi DVD da pregledaju koncert. U jednom trenutku je majka shvatila da je malena zaspala. Sutra navečer ista stvar, neće spavati, opet su pustili DVD Opće Opasnosti i zaspala je. Koliko god da smo glasni čak uspavamo i dijete! (smijeh)

Genijalan mi je način na koji govorite o svojim fanovima. Posebno bih istaknula o osobama s invaliditetom. Brinete se za one koji su npr. u invalidskim kolicima da moraju imati prilaz i biti im sve omogućeno…

Bez vas nema nas! Da nema publike, ne bi bilo ni nas. Publici reći da smo veći, drugačiji i bolji – to je ludost. Nije bitno je li netko pekar, direktor, učitelj, jer svi smo u jednom trenutku Opća Opasnost. Puno ljudi nose majicu Opće Opasnosti i u nekom trenutku izgledamo kao vojska.

Sada kad spominješ i osobe s invaliditetom, kao što kažeš, nekada bi plakao od sreće. Naime, roditelji dovoze jednu djevojčicu u invalidskim kolicima. Ona na svojim kotačima od kolica ima znak Opće Opasnosti. Nije ona jedina, ima ih još… I da mi to ne primijetimo i ne posvetimo se tome, bio bi grijeh. Dok god vas bude, mi ćemo se sigurno ovako ponašati. Mi smo jako zahvalni svima, tko god za nas još ne zna i naš fan nas preporuči prijatelju…

Mislim da danas nema baš nekoga tko ne zna za vas…

Danas možda ne, ali prije nekoliko godina je bilo tako. Uvijek smo se trudili ostati svoji, gdje smo „pobijedili“. Uvijek ostajemo isti gdje god da jesmo, u kojem god gradu, dvorani, bilo gdje, mi smo 100% s tim ljudima koji su tu večer s nama. Vi ste publika, vi ste što nas tjera dalje.

Svi ste bliski prijatelji godinama. Poznajete se od osnovne škole. Ima li svađa među vama? Što ako netko ima drugačije ideje?

Naravno da ima. I sama znaš, da i s najboljom frendicom, mamom, tatom ima svađa. Naravno da ima i među nama i trenutaka „ne želim te više vidjeti“ ili „izbrisat ću tvoj broj iz telefona“. Ludost! No, mi Slavonci smo i malo glasniji pa izgleda dramatičnije nego što je. Taj naš divan, zazvuči nezgodno onima koji nas čuju sa strane. No to obično radimo u kombiju, iza zatvorenih vrata, ili na probama. Ima trenutaka kad se malo povisi glas pa izgleda kao svađa. Razmišljamo o različitim stvarima, ali sve se svede na isto, kako riješiti neki problem. 2 minute nakon toga je opet sve isto – nazdravljamo, grlimo se. Ne može 27 godina funkcionirat da smo isti.

Imate li različite ideje i kako dođete do kompromisa?

Mi svi mislimo isto. Samo možda na malo drugačiji način. U neko doba je meni na prvom mjestu nešto što je Žiži na trećem. Samo u svemu tome nije raspored prioriteta isti, ali zato postojimo tolike godine jer razmišljamo isto. Glazbu doživljavamo na isti način. Nas 6 smo kao jedno i to i zvuči kao jedno. Ono što jako volimo pretvorimo u nešto što će se publici svidjeti. Oduvijek smo frendovi, živimo u slavonskom kraju, u Županji, osim Igora, koji se još u srednjoj školi preselio u Zagreb, ali isto funkcioniramo.

Pripremate nam uskoro i veliki koncert u Domu sportova, 16. studenog? Svakako bi i prije napunili dvoranu da ste ga radili, zašto ste se baš sada odlučili za to?

Jedan od povoda je i novi album, „Karta do prošlosti“ u kojem smo ispričali cijelu priču kroz pjesme. Mi, pa i Mario Vestić, koji je autor skoro svake pjesme Opće Opasnosti. Dom sportova je institucija koju smo oduvijek htjeli ispoštovati. Svi su svirali u Domu sportova, sve svjetske priče su bile tamo. Bilo je drugačijih i svakakvih  prostora, i Šalata prije nekoliko godina, ali moramo tu odsvirati naš koncert. Moramo napuniti dvoranu i zasvirati naše pjesme. Neke stvari se događaju kad se trebaju i kada je vrijeme da se dogodi. 16. 11. dolazimo na svoj prvi veliki takav koncert. Sretni smo kao mala djeca.

Usprkos tome što sada imate veliki koncert u Zagrebu, bili ste predgrupa za Whitesnake 2008. u Osijeku i Bon Jovija u Zagrebu. U kakvom vam je sjećanju ostalo to iskustvo?

Super je to stvar. Ja sam, a mogu reći i u ime benda, presretan što su došli svirati u naš kraj, prije to nije bilo moguće. Dobili smo priliku zasvirati s njima na istoj pozornici. Ali vjeruj mi, mi smo isti ljudi kao i oni na pozornici, mi smo svirači. Oni nose svoju ideju koju su donijeli na Maksimir, svoju priču koju pričaju, je ona na svjetskoj razini, 2 aviona, 16 šlepera, a mi s našim kombijem. Velika je čast da su odlučili da to bude upravo mi. Isti ti ljudi su pjevali i naše i njihove pjesme. Mi smo kolege, ali velika je čast da su takva velika imena odabrali nas. Drago mi je da su oni isto tako čuli nas, da postoji takav bend. Tko zna jesu li znali gdje je Hrvatska prije toga. David Coverdale je drugi dan na presici spomenuo nas, Bon Jovi je birao tko će svirati prije njih. Tako da mi je jako drago da su oni i nas čuli.

Uz koncert, izašao je i novi spot u kojem glume Ornela Vištica i Mladen Vulić. Kako je došlo do suradnje?

U planu je bio novi spot za baladu „Sad mi reci“. Naš prijatelj, također Županjac, Mladen Vulić,  glumio je i u spotu „Tvoje ime čuvam“ te je ostala otvorena opcija da ćemo i dalje surađivati. Došlo je vrijeme snimanja spota nove pjesme, odmah smo zvali Mladena, a drugu, ljepšu stranu priče, nismo imali. S obzirom na to da su on i Ornela već surađivali, predložio je nju. Njih dvoje su već imali scenarij i s Marijem Zeljkovićem Zeljom, kojem je ovo 20. spot za nas, razvili su ideju i stvorili filmski dio.

Uz to sve, našli ste vremena pružiti priliku novom bendu, koji će s vama zasvirati u Domu sportova i izbaciti singl pod Croatia Records kućom. Kako ste došli na tu ideju?

Projekt se zove se „Karta do budućnosti“. Koncert se priprema i bilo je pitanja tko će biti gosti, a obično to budu prijatelji i kolege. Ovaj put nismo imali ideju, čak smo htjeli samo izaći na pozornicu. I sada kad pričam priču o Domu sportova, doći do tamo, do te budućnosti, kako mi to vidimo, zasvirati, došli smo na ideju da je ovo možda trenutak da olakšamo nekome put do toga. Do toga da uspiju doći do velikog stagea, razglasa, pune dvorane, studija, izdavačke kuće. Složili smo se da trebamo priliku pružiti bendu koji nije snimio pjesmu u studiju, ali da ima autorsku pjesmu i omogućiti potpisati ugovor s izdavačkom kućom. Puno njih misli da je to lako, ali jako je teško doći do rezultata.

Imate li još planova, nešto što ne znamo? Imate li neostvarenih želja i ciljeva?

Uglavnom smo realizirali sve ideje i planove koje smo zacrtali. Nemamo više cilj neki. Dostigli smo ideju koju smo htjeli – predstaviti se i svidjeti publici ovakvi kakvi jesmo i da oni pjevaju naše pjesme. Što osim toga može biti? Nemamo neku ideju.

Trenutno su želje složene, a jedna od tih je Dom sportova. Nadam se i da će naš Mario Vestić ostati takav kakav je jer već zna kako će Opća Opasnost izvesti pjesmu koju piše. Volio bi da sve ostane ovako. Možda sam zvučao da mi nije bitan nastup s Bon Jovijem, ali je stvarno bilo bitno, s druge strane kad vidite klinca koji nosi majicu „Kad narastem želim biti Pero Galić“, to je neprocjenjivo.