Početna Mozaik O prijateljstvu i odanosti uz šalicu kave

O prijateljstvu i odanosti uz šalicu kave

118
0

Ta prva rečenica… u glavi su mu se rojile tisuće misli. Negdje se skrivala ta prva rečenica, ali kako doći do nje? Nekada davno pomogao bi dobar stari rock’n’roll, izlazak s ekipom, šetnja oko obližnjeg jezera, no ovaj put ništa nije pomagalo. Ovaj nedostatak inspiracije za njega je bilo nešto potpuno novo. Čak i nakon Lole, kada su onako ružno prekinuli, kada je mislio da je njegova inspiracija zauvijek otišla, ideje su bujale baš poput rijeke. A danas, nakon dvije književne nagrade, ne može osmisliti čak niti savršenu prvu rečenicu, a baš ta prva rečenica odlučit će sve, npr hoće li knjiga postati bestseller ili završiti kao potpala za subotnje roštilje. Ta prva rečenica spasila bi ga od gnjevnog menadžera, koji mu već mjesecima visi za vratom i neumorno ponavlja kako se od njega očekuje po jedno remek djelo godišnje i kako je to standard koji se mora održavati kako ga scena ne bi zaboravila. Zašto pisati? Pa danas je sve digitalno. Ljudima su police s knjigama prazne, a tableti i mobiteli puni. Ako kupuju knjige, kupuju ih na metre, sve istih korica, da lijepo izgledaju kada dođu gosti i da su instagramične. Ljudi više ne listaju, ljudi skrolaju.

Sjedio je tako pred radnim stolom širom otvorene… ne knjige…nego laptopa. Inspiracije ni za lijek. Iz tog samosažalijevanja probudilo ga je vibriranje mobitela.

‘Nije valjda opet menadžer’, pomislio je.

Čekao je, možda onaj na onoj drugoj strani ipak odustane. ‘Zzzzzz Zzzzzz’, još uvijek je zujalo. ‘Ovaj neće tako lako odustati’, zaključio je. Jedva se izvukao iz svog starog kožnatog naslonjača. To je bio Miki! Jedina osoba kojoj se ovih dana javljao.

‘Di si frende? Opet se skrivaš?’, cerio se veseli glas njegovog starog prijatelja. Kada se ni rođenoj majci nije javljao, javio bi se Mikiju, nerođenom bratu.

‘Što da ti kažem, sve znaš! Lud sam…’, odgovorio mu je lijeno.

‘Znam, znam. Al’ daj se molim te spusti dolje na kavu. Dobro će ti doći. Ako sad ne izađeš bit će ti žao.’

‘Samo ako se popneš do mene i sam me izvučeš iz stana. Koji je danas dan uopće?’

‘Ponedjeljak je. Prvi dan listopada. Silazi, ne glupiraj se.’

Volio je Mikija, nije ga mogao odbiti, ali ga je i mrzio. Nije mu se dalo među ljude. Osjećao se jadno, iscrpljeno. S fotelje je dohvatio stare traperice i iz ormara izvukao najmanje izgužvanu košulju. Uzeo je 10 kuna. ‘Bit će dovoljno za kavu’, pomislio je.
Dolje u kafiću, u prizemlju njegove zgrade, čekao ga je Miki. Raščupani plavokosi 32-godišnji muškarac širokog zaraznog osmjeha.

‘Izgledaš grozno’, narugao mu se Miki kad ga je ugledao.

‘Nemoj me… mjesecima buljim u ekran i ništa. Možda sam dao sve što sam mogao i ovo je moj limit’, u glasu mu se čula mala doza očaja.

‘Ne sekiraj se. Popij kavu, opusti se, doletjet će ti inspiracija kad se najmanje budeš nadao.’

Djevojka sa šanka već im se približavala.

‘Dva mala espressa’, naručio je Miki, a onda primijetio: ‘A recite mi, što to vaši gosti pišu? Da nismo možda naletjeli na spisateljski tečaj? Evo, pored mene Vam je vrsni pisac. Može im dati par savjeta.’

‘Samo ti zezaj, trenutno mogu dati samo savjet kako bježati od izdavača kada nemaš inspiraciju za prvu rečenicu.’

Djevojka se nasmijala: ‘To je Julius Meinl kampanja: Meet With a Poem. Možete zajedno napisati pjesmu i zamijeniti ju za dvije besplatne kave ili čaja.’ Traje samo danas, a za svaki stih Julius Meinl daruje udruzi Veliko srce malom srcu 4 kn, hoćete li i vi darivati srcem?

‘Pa to je idealno. Trenutno je ionako pisac bez love i bez inspiracije, a uvijek je pravo vrijeme za učiniti dobro djelo. Pomoći nekome stvarno je dobar osjećaj.

Slušaj, kad si zadnji put primio olovku u ruke? Uvijek si za laptopom. Uzmi olovku i napiši nešto. Osim ako nisi zaboravio pisati? Ajde, mučni tom glavom, napiši nešto i plati nam kave’, provocirao ga je Miki.

‘To i nije tako loša ideja. Nije Miki lud’, pomislio je. Dodatno ga je motivirala donacija Udruzi, koju je spomenula konobarica. Uzeo je olovku u ruke, zagledao se u komadić papira i razmišljao. Pokušao je dozvati ono što trenutno osjeća, a osjećao se grozno. Ali tu je bio Miki i svi njihovi ostali prijatelji, koji su ga uvijek podržavali, bio on proslavljeni pisac ili propalo piskaralo.

I Miki se zadubio s njim nad papirićem. A onda ih je pogodila inspiracija kao udar groma i zajedno su napisali jednu rečenicu o vječnom prijateljstvu i odanosti. Rečenicu koja im je platila dvije kave. Rečenicu koju je tražio mjesecima. Rečenicu koja je bila prva rečenica njegove nove knjige.