Početna 1NA1 Možete li se pogledati u ogledalo?

Možete li se pogledati u ogledalo?

1168
0

Uz jutarnju kavu, čitanje vijesti i skrolanje Facebookom, slučajno sam naišla na članak o osobi s invaliditetom koja ja predstavljena kao heroj jer je sa svojom pričom, nažalost ne tako pozitivnom, u javnost izašla imenom i prezimenom.

U našoj redakciji je u roku munje proslijeđen tekst nakon kojeg smo svi na trenutak zastali i poveli raspravu o našem društvu. Neki među vama će se zapitati odakle meni pravo da zadirem u ovu temu i kritiziram društvo, ako ste zaboravili (što opet moram reći) i ja sam osoba s invaliditetom cijeli život i to mi daje pravo na drugačije viđenje stvari. Poanta je da heroj priče u jednu ruku je heroj, jer sama znam što znači izaći u javnost sa svojom pričom, problemima, otvoriti se o privatnim i intimnim stvarima… Skidam kapu zbog toga. No, s druge strane, kome točno heroj? Našoj javnosti u koju spada, recimo, 80% „Balkanaca“?! Koji će, prvo, zakolutati očima na tekst, drugo, neće ga otvoriti, treće, oni koji i otvore… pa… što će točno osoba iz teksta dobiti time?

Što me dovodi i do sljedećeg – Udruga Mogu sve organizira rafting, BESPLATAN, za sve sudionike, prednost imaju osobe s invaliditetom. Znate koliko je ljudi lajkalo objavu? OSAM! I tako redakcija sjedi i priča kako naše društvo ide iz krajnosti u krajnost. Znači, svi ćete se žaliti kako nemate prava, kako se za OSI ništa ne radi, kako nema xy stvari, a što onda kad se nudi nešto i želi organizirati?! Osmero ljudi lajka objavu gdje imate besplatan rafting, put, ručak i cjelodnevno uživanje u prirodi i sve s prekul ljudima?!

13933287_10207960112853478_705582185_n

I vi ćete svi i dalje kukati kako se nitko ne brine za vas? Da se nitko ne osjeća napadnuto, u ovom trenu pišem općenito, za sve manjine. Recite nam, ljudi moji, što točno mi, koji pokušavamo pokrenuti društvo, trebamo napraviti da vi prestanete kukati i shvatiti da netko ipak nešto radi i priključiti se? A ne poslije reći, najjadnijom izlikom, „pa ja to nisam vidio/vidjela“, „zašto meni nitko nije rekao, i mi bi sudjelovali?“.

Isto tako se neki dan vrti nekakav prilog na TV-u o osobama s invaliditetom – herojima. Osobi s invaliditetom ne treba govoriti da je heroj, ona je osoba od krvi i mesa kao svi vi koji nemate fizički invaliditet, ali imate problem sami sa sobom, u glavi, pa makar oko 3 kilograma viška. I sad komentari i hvaljenje OSI ide u nedogled. Gledam ja i mislim si (moram biti pristojna, obećala sam šefici), jeste vi svi svjesni da lajkom, komentarom i pohvalom nećete apsolutno ništa postići? To sve što pričate kako je netko divan je valjda zato da se vi osjećate dobro? Ispravite me ako griješim. Zašto umjesto tog ne okrenete broj, pošaljete mail – „Dobar dan, ja sam taj i taj, kako mogu pomoći?“.

Jer sve se svodi na kraju na to – bravo, bravo, predobro, kako dobar projekt radite, kako je netko divan, jao što je OSI postigla u životu! Hajde, pogledajte se u ogledalo. Što ste vi postigli točno? Možete li napraviti promjenu? DA! Samo dignete svoje stražnjice s fotelje i podignete pogled s mobitela/laptopa i vidite kako možete pomoći, pa makar i time da poklonite jednu plišanu igračku djetetu s posebnim potrebama. Koliko je to teško napraviti? A ostalo uopće nije vrijedno nabrajati ako sami ne vidite.

Anja MIhaljević