Početna 1NA1 Luce Lu: Život je onakav kakvim ga napraviš

Luce Lu: Život je onakav kakvim ga napraviš

1779
0

Luce Lu, odnosno Lukrecija Tomušić je mlada, prekrasna žena, puna života koja je jedna od onih koje su odlučile da ih ni jedan nedostatak neće spriječiti u uživanju u životu, putovanjima, sportu, hobijima… Ma shvaćate, ne moramo nabrajati i ovaj put.

Iako živi u Rijeci, intervju smo odradile virtualno. Osim što me oduševila energijom koju prenese razgovorom o kreativnosti i hrabrosti neću onda ni pričati! Stoga vam danas donosimo djelić toga tko je Luce Lu i zašto trebate znati za nju! Zagrepčani, možda i vama pomogne osvijestiti se!

Reci nam za početak nešto malo o sebi – tko je zapravo Lukrecija odnosno Luce kako te od milja zovu, čime se baviš, što voliš u životu, koji su ti hobiji…?

Od milja zovu me Luce Lu, imam 28 godina i živim u Rijeci, gradu koji nije nimalo hendikep friendly. Moja dijagnoza je paraplegija, th 7 i 8. Bavim se kreativnim djelom te radim na dva brenda pod nazivom Luce Lu i Blame Lu, koji se baziraju na nakitu, a drugi na ilustraciji. Jedna sam od organizatorica Arbazaara, riječkog kultnog sajma rukotvorina. Volim putovati, i moram priznati da sam u invalidskim kolicima hrabro putovala već nakon sedam mjeseci od izlaska s rehabilitacije – New York je bio moja destinacija! Volim šetnje sa svojim dečkima, Lakijem i Tigrom, ekipom koja mi se uvijek veseli.

Luce Lu1

Prije pet godina si doživjela nezgodu zbog koje si ostala u invalidskim kolicima. Možeš li nam reći nešto o tom danu, što se dogodilo?

Bio je to rođendan od jednog prijatelja tadašnjeg dečka. Tematska proslava koja se održavala u garaži i ja sam bila odjevena u automehaničara, u ogromnoj traper tuti s velikim ključem koji je virio iz džepa, lice crno od auspuha i nokti prefarbani crnim akrilom. Ljudi su se zabavljali, a ja sam krenula prema automobilu da se presvučem jer sam se smočila. Na putu do auta poskliznula sam se i pala sam s visine od cc 2m na sam vrh grote. Čula sam krc, na kratko vrijem sam ostala bez svijesti, došla sam odmah sebi, pokušala sam se podignuti, ali nisam se mogla pomaknuti. Istog trena sam ostala bez osjećaja u nogama. Frend Marin me uočio i skočio te je tog trena i on slomio nogu. Bila je to kobna noć. Frendica Marina je skinula svoju hudicu smotala je i stavila pod moju glavu te bila uz mene. Hitna je došla za 15 minuta, a na operacijskom stolu sam bila u roku 2h. Sestre su se mučile oprati moje prste, od akrila, a doktori su bili ljuti na njih jer sam izgledala prljavo. Sve dok jedna sestra nije išla tržiti domara po razrjeđivač i riješila se stvar. I evo me, rolam već šestu godinu s osmjehom na licu i s tri teške operacije iza sebe.

Kako bi opisala svoj život prije nezgode i poslije?

Moram priznat da cijenim male stvari, koliko god to klišej zvučalo. Mrzim stepenice, a svuda ih ima. Kad si fizički zdrava osoba ne moraš razmišljati o tome možeš li negdje ući, gdje možeš parkirati, zamisliti cijeli put u glavi gdje točno ideš i koliko prepreka moraš proći i slično. To je još najmanji problem. Najveći problem čine ljudi koji nisu odgojeni – oni koji misle da imaju pravo na sve, ljudi koji gledaju u tebe dok sklapaš kolica, a ne žele pomoći, ekipa koja stalno parkira na mjesto za osobe s invaliditetom i još uz to su bezobrazni i vrijeđaju, a da ne govorim o prilazima koje gotovo nema nigdje, čak ni pošta i banka. Prijatelji koji su glumili su nestali, a ostali su oni pravi, no upoznala sam još mnogo ljudi i stekla divna prijateljstva nakon nesreće. Tadašnji dečko me napustio dok sam bila u bolnici, ali tako je trebalo biti, ne osuđujem nikoga, bolje to nego biti u fejk društvu.

Luce Lu2

Baviš se sportom, točnije atletikom, kako si se odlučila baviti atletikom? Koja su ti postignuća? Koliko ti je sport pomogao u životu nakon nezgode?

Bavim se atletikom i to tek nepunih godinu dana. Imam divnu trenericu Nives koja je voljna i željna rada s ljudima koji to uistinu žele. Isto tako ekipa na treningu je divna i jedni druge podupiremo. Najdraže mi je koplje, a nakon toga ide kugla. Do sada sam bila samo na jednom natjecanju i to na državnom prvenstvu gdje sam osvojila broncu u bacanju koplja. Atletika je jedna od aktivnosti koja me ispunjava, a moje fizičko stanje je znatno bolje, a time i psihičko. Zaljubila sam se u koplje i voljela bih nastaviti, te pohoditi natjecanja u nadi za nekom medaljom.

Što te usrećuje u životu?

Život je lijep, bolje rečeno onakav kakvog si ga napraviš. Da je lako, lagala bih, ali moram biti uporna i ne skretati s puta. Imam  divne ljude oko sebe, volim ono što radim i uživam u tome. Pokušavam se smijati što više mogu i taj osmjeh širiti gdje god dođem. Ako je netko rekao da ti to ne možeš, ne mora biti tako, ti si ta osoba koja odlučuje i koja možeš promijeniti stvari, probiti granice, iznenaditi sebe i druge.

I za kraj, što bi poručila ljudima koji se u nekom trenutku u životu nađu u teškoj situaciji?

Ako me nešto osobno želite pitati ili tražite neki savjet, slobodno mi se možete javiti na [email protected] ili me potražiti na Facebooku pod nazivom Luce Lu.

Anja Mihaljević