Početna Kratko Filmovi koji su izbjegli stereotipe domaće filmske produkcije 90-ih

Filmovi koji su izbjegli stereotipe domaće filmske produkcije 90-ih

1095
0
Filmovi 90-tih koji su mijenjali pravila
Foto: Pixabay

Hrvatska suvremena kinematografija, ona koja je nastajala od 1990. godina do sadašnjice, često zna biti protumačena kao tematski, žanrovski i tehnički monotona, ali i atmosferom sumorna.

Svaka nacionalna kinematografija ima određena obilježja, a jedna od karakteristika domaće filmske produkcije je da obiluje filmovima ozbiljne socijalne tematike uz koju je mnogima problem zaigrati se u mislima i odmaknuti se od svakodnevnice koja ih okružuje. Osobito ako su eskapizam i zabava temeljni motivi za gledanje određenog filma, a čini se da kod većine Hrvata jesu, s obzirom da nam u kinima od domaćih filmova najbolje prolaze komedije, odnosno tragikomedije.

Što se žanrova tiče, stječe se dojam da drame i humorne drame dominiraju, što baš i nije neočekivano ili dramatično. Ipak, nemojte misliti da ste vidjeli sve što vam hrvatski film iz 90-ih može ponuditi ukoliko ste pogledali njih nekoliko. Postoje iznimke koje su nadvladale stereotipe, filmovi koji su na neki način bili ispred svog vremena, pa čak i današnjice kada je domaći film u pitanju.

Filmovi koji su mijenjali pravila igre

Primjerice, film “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.” iz 2005. godine, redatelja Tomislava Radića, također je humorna drama, ali gledateljima nudi jedno neuobičajeno iskustvo koje bi se, tehnički gledano, moglo nazvati i mockumentaryjem, odnosno vrstom filma koji fikcionalne događaje prikazuje u dokumentarističkom stilu.

Filmovi koji su "mijenjali pravila"

Zagreb, stan naizgled prosječne hrvatske obitelji. Djevojčica Iva je za svoj 14. rođendan dobila digitalnu kameru i započela sa snimanjem. Dokumentirala je 24 neuobičajena sata svoje uobičajene obitelji. Majka Željka u alkoholu utapa svoje kronično nezadovoljstvo, očuh Božo je poduzetnik koji se taj dan treba suočiti s poslovnom prilikom života. Zbog toga je, naravno, nervozan.

Organizacija “rođendanske zabave” nije obećavajuća jer za večeru konkuriraju muzgavci, a na njoj će se pojaviti i izvjesni Nijemac koji voli škampe, Ivin ujak kojeg bi neki smatrali socijalno neprilagođenim i žena koja je profesionalna pratilja, kako bi se to politički korektno nazvalo.

Ovaj film je predstavljao pravo osvježenje domaće kinematografije 90-ih godina, a sa žaljenjem se može konstatirati kako je do danas ostao jedan od rijetkih primjera koji su se na određen način probili rutine i gabarite u kojima se domaći film nalazi. Tehnika snimanja, naracija i nepretenciozna duhovitost svakako su najjači aduti koji idu u prilog ovoj konstataciji, ali u danim okolnostima i to je više nego dovoljno za pohvaliti ovaj Radićev uradak. Uz to, treba spomenuti i respektabilne glumačke izvedbe Anje Šovagović-Despot, Ive Gregurovića i Borisa Svrtana.

Crno-bijelo, ali energično filmsko iskustvo

Da su osvježenja u hrvatskoj filmskoj produkciji itekako dobro prihvaćena u domaćim i inozemnim kritičarskim krugovima potvrđuje i film Mondo Bobo iz 1997. godine, redatelja Gorana Rušinovića. Bobo (Sven Medvešek) je mladić koji u samoobrani ubija par kriminalaca, nakon čega se predaje i završava hospitaliziran u ludnici, kako se već mentalna institucija uobičajeno naziva. Smatrajući takav razvoj događanja krajnje nepravednim i uviđajući da zdrav razum i nije jača strana onih koji su ga smjestili na “liječenje”, Bobo bježi. Daljnji razvoj događaja vodi do još veće tragedije, a policijska potjera za Bobom privlači veliku medijsku pozornost zbog „krvi“ na vidiku.

Filmovi koji su "mijenjali pravila igre"

Nešto od svoga šarma i neuobičajenosti Mondo Bobo duguje tome što je prikazivan u crno-bijelim tonovima, međutim njegovi pravi aduti leže u sjajnoj dinamici, energičnosti i glazbi koja atmosferu ovog filma podiže na iznadprosječnu razinu. Po mnogima riječ je o jedinstvenom domaćem art filmu, neki su povlačili paralele s poetikom filmova Jean-Luc Godarda

Kako god, sigurno je da Mondo Bobo ne podliježe većini stereotipa koji se vežu uz domaću kinematografiju, a samim time zaslužuje i priliku kod onih koji hrvatski film zaobilaze u širokom luku s konstatacijom “vidio sam jedan, vidio sam sve”.