Početna Intervju Anđa Marić: Djeca trebaju biti svoja

Anđa Marić: Djeca trebaju biti svoja

1086
0

Anđa Marić, svestrana umjetnica koju smo upoznali kroz glazbu, a danas nas oduševljava svojim pisanjem, ne bježi od životnih izazova. Potvrđuje to i njezin pristup roditeljstvu koje ju nadahnjuje da kod svojeg sina, ali i druge djece potiče samopouzdanje i svijest o njihovoj posebnosti.

O tome govori i Afra, njezin književni prvijenac namijenjen djeci između 8 i 12 godina koji će u subotu, 30. siječnja, u 17 sati predstaviti u zagrebačkom kafiću Playground.

Roman je nastao u jesen 2010. godine kada sam nažalost sina počela viđati samo svaki drugi tjedan. U tjednima kada je morao biti kod tate, nisam znala koji je moj smisao. Odjednom sam imala hrpu slobodnog vremena. Puno sam razmišljala o njemu, njegovom životu, odrastanju… Tada ga je zezao jedan dečko u školi… Htjela sam mu dati neku odgojnu lekciju zapisanu u knjizi, htjela sam napraviti nešto za njega. I tako sam da mi prođe vrijeme i da ne mislim na svoju beskorisnost, sjela pisati. Iako je to bilo teško vrijeme, danas sam zahvalna na tom periodu jer sam otkrila da znam pisati i da je u meni cijeli jedan čarobni svijet pun raznih likova i da mi je jako lagan put do toga. Samo sam sjela i počela pisati.

Tko je glavna junakinja? Koliko autobiografskih elemenata roman krije?

Afra je minijaturna djevojčica koja živi u torbici. Ne zna se je li ona vila ili djevojčica, ali ima posebne moći. Puno je tu autobiografskih elemenata jer točno se sjećam kako sam cijelo djetinjstvo razmišljala kako bi bilo genijalno imati malu curicu koja sjedi na gumici dok ja pišem zadaću i koja mi šapće odgovore. Njene osobine dijelom su moje, a dijelom nekih prijateljica koje su me nadahnule. Tu je i prava djevojčica Đurđica u kojoj će se pronaći mnoge djevojčice, ali i dječaci.

Sjećate li se dobro svog djetinjstva? Koliko su odnosi s vršnjacima, prijateljstva i neprijateljstva u djetinjstvu utjecala na Vaše samopouzdanje?

Odnosi i prijateljstva iz djetinjstva puno su utjecali na mene. Recimo u knjizi se pojavljuje dječak Zaman koji je zaista postojao u mojem djetinjstvu i bio je strah i trepet u školi. Naime, živjela sam u Folnegovićevom naselju gdje su se nalazili popravni domovi za omladinu. Jedan od stanovnika bio je posebno opasan i svi smo ga se bojali dok ga nisam odlučila upoznati. Na kraju smo postali odlični prijatelji. Jednom sam mami dovela njega i još petoricu prijatelja na juhu rekavši joj: „Mama, oni ne žive sa svojom mamom, a baš su se zaželjeli domaće juhe.“ Knjiga doista ima puno veze s mojim djetinjstvom, ali i s nesigurnostima i strahovima koje sam proživljavala.

Koliko ste čitali kao dijete te je li čitanje i u kojoj mjeri utjecalo na Vaše odrastanje?

Čitanje je najviše od svega utjecalo na moje odrastanje. U obitelji su me zvali Slovojed. Navečer su mi gasili svjetla jer sutra je bila škola, a ja bih čitala do zore. I sada obožavam čitati a jednako mnogo čita i moj tata. Odrasla sam u stanu prepunom knjiga i danas obožavam čitanje. Uvijek djeci pokušavam objasniti da su knjige sto puta bolje od filmova i crtića jer su onda oni režiseri, oni su scenografi, oni određuju glavne uloge, oni su šefovi i u njihovoj se glavi odvija film baš onako kako oni to žele.

Koliko odrasle žene imaju veze sa sobom u djetinjstvu?

Osobno sam i dalje duboko u vezi s Anđom iz djetinjstva, a moje prijateljice i žene s kojima se družim, također. Volimo se smijati, pjevati, zaigrane smo i volimo uživati u životu. Zapravo sam okružena, srećom, i s mlađim prijateljicama, ali i sa starijim ženama koje su još uvijek djevojčice. Mislim da je to jako važno jer tako svojoj djeci dajemo poruku da znamo kako im je jer smo bili tamo i proživjeli situacije u kojima se oni danas nalaze. Tako pokazujemo da nismo samo neki napuhani autoriteti nego da im kroz svoje priče želimo pomoći na putu kroz život.

Afra

Koliko je važno da roditelji pročitaju ovaj roman?

Kada sam pisala roman, pisala sam ga tako da bude zanimljiv i roditeljima. Ne znam koliko je važno, ali nadam se da će ga pročitati. Od nekih roditelja sam dobila prekrasne poruke na Facebook stranici Afre. Neki su mi pisali da im se čini kao da pišem duhovne knjige za djecu u smislu samopomoći za djecu. Jedan otac mi je čak pisao da sam jako odgovorno pristupila jačanju dječjeg samopouzdanja jer nemaju sva djeca roditelje koji im mogu reći neke stvari koje ja otkrivam u knjigama. Pisao je da im pružam oslonac u kojem vide da nisu usamljeni. Nadam se da će roditelji čitati… Knjiga je pisana tako da se svake večeri može pročitati jedno poglavlje, a poruke su važne i za roditelja i za dijete.

I sami ste majka. Koliko se Vaše roditeljstvo razlikuje od onog Vaših roditelja?

Jako se razlikuje. Tome svjedočim svakodnevno. Naime, moja mama umrla je prošle godine pa smo se moj sin i ja preselili kod tate da ne bude sam. To su gotovo svakodnevni sukobi generacija. Sve više shvaćam kako je između mene i tate ogroman generacijski jaz, a pogotovo između njega i mojeg djeteta. On je ostao u nekom vremenu kada su vjerovali da dijete treba odgojiti na način – vidiš kako je on dobar… Danas vidim da ta djeca zapravo nisu dobra nego su odustala od svojih pravih životnih impulsa samo zato da ne bi ugrozili stanje roditelja o kojem im ovisi život. Mislim da je velika razlika u današnjem odgoju i sviđa mi se što su danas moji vršnjaci nekakva nova vrsta roditelja i da oni sve više vide da je ljubav ta koja najviše daje djetetu. Današnjim roditeljima je sve više jasno da djeca nisu naša nego da su oni svoja vlastita mala bića koja trebamo voljeti, poštivati i usmjeravati, a ne im određivati s čime će se baviti ili očajnički im pokušavati nametnuti nekakvo svoje djetinjstvo. Djeca su danas potomci modernog doba, njih vode neki novi interesi, nova zanimanja… Moderne tehnologije omogućuju im potpuno drugačiji uvid u stvarnost. Razlikuju se od nas, a kamoli ne od naših roditelja tako da imam puno radosti za njihov svijet i duboko vjerujem u njihovu prelijepu budućnost.

Postoji li razlika u odgoju dječaka i djevojčica?

Ogromna je razlika. Jučer sam razgovarala s prijateljem koji je inače učitelj u školi i koji mi je rekao: „Tako vam i treba kada ste htjele raditi muške poslove.“ Rekla sam: „Molim te, zaustavi se, ne želim čuti što ćeš dalje reći jer se više nećemo družiti…“ To mi je zvučalo kao da ne mogu postići u životu ono što želim jer sam krivog spola. S takvim stavom susretala sam se skoro cijelo djetinjstvo. Velike su razlike u odgoju dječaka i djevojčica, a najveće su štete učinjene time da su dječacima usadili običaj da ne pokazuju svoje osjećaje, svoje slabosti i tuge… Ako pogledamo jedan dnevnik i sve te političare, oni su zapravo odrezani dječačići koji nisu smjeli pokazivati svoje osjećaje i time su izgubili svaki doticaj s vlastitim emocijama. Zato je važno da što više ljubavi dajemo svojim sinovima, da im objasnimo da je OK da su tužni i da je OK da su presretni jer ćemo tako izgraditi bolje ljude i bolju cjelokupnu sliku čovječanstva.

Hoće li „Afra“ dobiti nastavak?

Nisam razmišljala o nastavku Afre, ali možda se jednom i to dogodi. Ali završila sam još jedan roman Tajna zmajskog mosta koji je više namijenjen dječacima. Glavni lik je moj sin koji je izričito zahtijevao da on bude u romanu. Dakle, glavni likovi su on i njegova tri prijatelja i to je jedan akcijsko-avanturistički povijesni roman. Radnja je smještena dijelom u prošlosti, a dijelom u sadašnjosti. Dvije se priče susreću… Jako sam ponosna na taj roman. Trenutno ga ilustrira jedna fenomenalna mlada ilustratorica i jako vjerujem u njegov uspjeh. Sada pišem i treći roman naslova Zovem se Pusa. On je o mojoj chiwawi koja kroz pseće oči djeci objašnjava neke ljudske bedastoće, ljudske slabosti i predrasude… Pritom im govori: „Djeco to nije tako, svi smo mnogo sličniji nego što mislimo…“

Preneseno sa she.hr.