Početna Mozaik Sljeme – prijateljstvo s planinom

Sljeme – prijateljstvo s planinom

1662
0

“Sljeme – prijateljstvo s planinom” jedna je od 50 putopisnih priča iz knjige “Planinarenje je način izražavanja” (2015.) autora Mateja Parkova, 30-ogodišnjeg Koprivničanina, iskusnog planinara, visokogorskog penjača, novinara, putopisca i člana Planinarskog društva Kapela iz Zagreba.

Matej je prošle godine osvojio vrh Europe – 4.810 metara visok Mont Blanc, a ostat će zapamćen kao prvi Hrvat koji je to učinio pješice iz Chamonixa preko ledenjaka Mer de Glace, sedam kilometara dugačkog i 200 metara širokog zbog čega je poznat kao najduži ledenjak u Francuskoj.

U svom putopisu o zagrebačkom Sljemenu, Matej piše o tome kako mu se dogodilo da zavoli i pronađe prijatelja u jednoj planini.

Sljeme

Sljeme – prijateljstvo s planinom

  •  Simbioza grada i planine
  •  Sljeme – moj prijatelj
  •  Ramonesi za kraj

Zagrebačka planina Medvednica uzdiže se ponad samoga grada i privlačno je izletište Zagrepčana već desetljećima. Vikendom se ondje nađe čak i previše ljudi, no mene to pretjerano ne smeta. Čak se i dečki međusobno savjetuju: “Na Sljemenu ima studentica, školarki, komadi iz raznih sportskih klubova tu održavaju kondicijske treninge… Nemreš na Sljeme u staroj majici i ofucanim patikama”.

Medvednica je velika, prošarana planinarskim stazama pa je moguće kombinirati kojekakve ture, čak i višednevne. Kupivši dnevnik HPO-a kod one tete u planinarskom savezu u Kozarčevoj, dobio sam na dar i vodič po Medvednici. Stajao je 40 kn, ali je teta rekla: “Samo uzmi, imamo ih preveč”, pa sam zahvalio na daru i pun entuzijazma krenuo u susjedstvo osvojiti prve kontrolne točke za HPO-a.

Za taj izlet dogovorio sam se s frendom Nevenom, kojeg inače zovemo Kekec. Upoznali smo se prije godinu dana na koncertu pulskog Fakofbolana u Ljubljani, a s obzirom na to da smo bili u istoj punk ekipi koja je harala koncertima, to prijateljstvo je ostalo. On je vidio moje planinarske slike na Facebooku pa je izrazio želju da pođe sa mnom jer želi planinariti, ali teško nalazi društvo. I tako se nađosmo nas dvojica mladih i nadobudnih i od Gračana krenusmo Leustekovom stazom do Adolfovca, pa do planinarskog doma “Runolist”. Dva sata lagane šetnje uz čavrljanje brzo je proteklo.

Neko smo vrijeme bili sami, a onda smo naišli na hrpetinu srednjoškolaca koji su u sklopu tjelesnog bili primorani ići na Sljeme. S obzirom na to da smo svi pravi ljudi ispod kože i da nismo od drveta, pogledi su nam se automatski usmjerili prema djevojkama-srednjoškolkama koje su zadihano koračale u uskim tajicama, proklinjući Boga i vraga i profesora koji ih je tjerao na ovo mučenje. Zapazili smo nekoliko primjeraka ljepših od bilo koje hrvatske planine, ali jednako tako nismo mogli ne primijetiti kako gotovo trećina tih mladih ljudi ima problema s viškom kilograma. Očito da nam je nacija natprosječno debela i da bi bilo lijepo kad bi ljudi malko intenzivnije planinarili ili se bavili nečim sličnim. To je super jer vam za mršavljenje inače treba stalna dugotrajna nekad i zamorna aktivnost – bicikliranje, hodanje, teretana. Naravno, ako vam sastavni dio planinarenja nije prekomjerno žderanje. Planinarenje je idealno za te stvari, zapravo za mnoge stvari: za zdravlje, liniju, njegovanje prijateljstava, veselo druženje, radovanje svakom godišnjem dobu, prekrasne poglede i vidike – da pomisliš “kako sam sad sretan”.

U planinarskom domu “Runolist” teškom sam se mukom izborio za žig kod bezobraznog konobara, a zatim smo krenuli u ljepši svijet. Prošavši Tigrovo jezerce i Šumarev grob (zanimljiv izvor uz stijenu), začas smo bili na Puntijarki, gdje smo pojeli fenomenalan grah s pola kile papra jer obojica obožavamo ljuto. Puntijarka puna ljudi, a sretoh i dvoje studenata kojima sam predavao. “Dobar dan ljudi dragi, rekreirate se?” upitah, a oni mi izmučenih lica odgovoriše: “Je, crkli smo…”. – Neka, neka, samo tako! – ohrabrim ih i krenem s Kekecom dalje jer nas je čekalo podosta hodanja.

Uz veselo čavrljanje začas stigosmo na vrh kod tornja (1.030 m). Dok je Kekec zadivljen slikao panoramu Zagorja, ja sam lupio žig vrha u HPO dnevnik. Bio sam totalno sretan jer sam znao da je to početak jedne lijepe, važne priče koja me u konačnici odvela na mnogo predivnih lokacija koje možda inače ne bih posjetio.

Lagano se spustismo do “Grafičara“, gdje smo namjeravali u rudnik Zrinskih, ali se ispostavilo da smo cijenu ulaznice (20 kn) ispustili iz proračuna te nam je ostalo samo za čaj u planinarskom domu “Risnjak“. U Risnjaku se jedva disalo od ljudi, ali atmosfera je bila baš super. I žigove sam dobio bez problema, a popili smo i čaj za sitnu lovu. “Jesi znao da ovaj dom drži ekipa iz Cinkuša?” upita me Kekec. To me je ugodno iznenadilo jer Cinkuši su etno bend koji u punk štihu svira podravske i međimurske stare narodne pjesme; gledao sam ih nekoliko puta i zbilja su mi bili predobri.

Nismo se dugo zadržavali, već požurismo prema Medvedgradu, gdje sam lupio drugi žig u svoj dnevnik. Kratko smo se odmorili na Oltaru domovine, uživajući u panorami Zagreba, dok mi je Kekec pričao kako su ljetos on i društvo bili ovdje i napravili lijepu pijanku na bedemima te na kraju pozaspali u travi. Podno Medvedgrada stavio sam cvjetić na romantično mjesto uz potočić, gdje sam lani pokopao svoju malu kornjačicu Iris koja nije uspjela preživjeti zimu. Na proljeće je otvorila oči, ali nakratko – bila je preslaba da se probudi iz zimskog sna kako treba. Preko Kraljičinog zdenca spustili smo se do Šestina te razišli na Lukšićima.

Bio sam krepan, no izlet je zbilja bio predivan. Takav izlet nije za početnike, trajao je cijeli dan, trasa je duga. No, takva zahtjevna i odlična uvertira u uzbudljivu večer – u Boogaloo-u je nastupao Marky Ramone (jedini preživjeli od Ramonesa) sa svojim bendom. Gojzerice sam zamijenio martensicama i krenuo na uobičajeno druženje pred Boogaloo prije svirke. Skupilo se poznatih lica iz Koprivnice, Križevaca, Ludbrega… Koncert je bio dobar, no razočaralo me to što ovog puta s njima nije bila zanimljiva basistica Clare Antiproduct.

Doma ću si ionako lijepo pustiti Ramonese s CD-a i gledati Clare na fotkama. Danzig iz Misfitsa odlično se uklopio kao vokal benda, iako dok pleše ima neke prečudne pokrete. Kako god, bilo je lijepo čuti stare stvari ovoga legendarnog punk benda na čijoj glazbi smo svi odrasli.

Nije ovo bio moj prvi izlet na Sljeme, ali ga pamtim jer je on bio početak jedne nove priče. Tijekom godina koje su slijedile, Sljeme i ja postali smo vrlo dobri prijatelji. Ova nevelika planina ima mnoge zanimljivosti koje sam rado posjećivao i divio im se: srednjovjekovne utvrde, stijene, špilje, duge uređene staze (lagane i napornije), prostrane livade kao mjesta predaha i opuštanja, dosta domova za odmor i okrijepu te brojne lijepe kutiće koje pokazujem samo odabranima. Horvatove stube, Afolfovac, Kameni svati… Svi ti dotad nepoznati sljemenski lokaliteti postali su mi itekako poznati.

Doista je velik blagoslov što pored Zagreba postoji takva prirodna oaza mira. Tako blizu, a dovoljno daleko da se makneš od gradske vreve i problema. Bezbroj puta hodao sam stazama Medvednice u društvu raznih ljudi, ponekad i sam (najviše trenirajući usred tjedna za razne visokogorske ture).

Teško je reći da sam ovu planinu zavolio. Jednostavno je postala dio mene, stvorili smo poseban odnos koji pripada posebnoj intimi i ovdje ga ne mogu opisivati. Mnogo toga moram zahvaliti toj planini – ne samo brojne lijepe izlete, sunčane, kišne i snježne dane koji su me zatekli na njenim obroncima, doživljaje i anegdote…

Ima tu nešto veliko, i meni još uvijek teško shvatljivo.

Knjigu “Planinarenje je način izražavanja” moguće je kupiti na web stranici MANAGER.HR

Sljeme zimi

 

 

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here