Početna Izbor Ivica Mareković, slikar suptilnih pejzaža

Ivica Mareković, slikar suptilnih pejzaža

464
0

Akademski slikar Ivica Mareković (1954.), suvremeni je hrvatski likovni umjetnik, autor složenog i opsežnog opusa ulja i akrila s nekoliko istaknutih motiva koji se kontinuirano provlače, ostavljajući ozbiljan trag, u dekadama koje su prošle, ističući se jasno u slikarevom djelu kao fino i precizno zaokružene cjeline.

Svakako jedan od slikaru najprivlačnijih motiva jesu elementi, fragmenti prirode koja ga okružuje ( naime Mareković živi u pitoresknom mjestu Sela kraj Siska), uživajući u svim aspektima gotovo nedirnute okoline, bivajući svakodnevno inspiriran različitim prirodnim pojavnostima, u cijeloj skali osvjetljenja, u drugačijim i raznovrsnijim po karakteru, godišnjim dobima, realizirajući bogat i slojeviti ciklus u srednjim i manjim formatima ulja, duge niske interpretiranja trenutka koji mu se svidio i odmah potom ga snažno privukao k sebi u želji da bude zapamćen, u žarkoj želji da zaživi kao slika, kao živi krajobraz, koji pulsira, diše u slojevima boje na platnu.

Osobita karakteristika Marekovićevih krajobraza jest i nazočnost sumaglice, izmaglice, prozirno neprozirnih, koje su se lijeno raširile, nalegle onako tihe i gotovo vidljivo nevidljive na rijeku, na drva uz vodu, osjećamo tu blagu vlažnost u zraku, kao neku pritajenu tugu, žalost, osamljenost.

Ta čudesna živa sumaglica koja natkriljuje sve prostore i teme koje Mareković rado slika, gotovo je postala zaštitnim znakom umjetnika, bez obzira kako je ta magla, raznoliko isparenja i u stvarnosti vrlo vidljiva u kraju koji slikar neprestano portretira, stalno u potrazi za onim savršenim krajobrazom koji zadovoljava, ispunjava sve kriterije, kako umjetnosti same ali i slikara, koji je nošen unutarnjim ustrojen, osuđen na vječno lutanje, u potrazi za izvanrednim i neponovljivim.

No, naravno, ta nekad gušća, ponekad rjeđa struktura što se izvija iznad vode i tla, kao da prikriva, skriva, nešto što je tajno, tajnovito, čarobno i čudesno i ne za svakoga, nešto što mora ostati skriveno ispred radoznalog i ne uvijek prijateljskog svijeta i kao da slike bilježe taj moćni zid, tu jaku branu, koja štiti i čuva nesvakodnevni, neobični svijet šume i vode.

Voda je također ključni element na Marekovićevim slikama (ona to jest i u stvarnosti), ti vodotoci nisu brzi i opasni, oni se polagano i nekako s otporom kreću, klize preko zemlje, poput neopasnih zmijolikih tijela, dugih i vijugavih, životnih i nadahnjujućih.

Unutar mnogih motiva koje slikar koristi , možemo prepoznati mjesto, gdje čovjek jednostavno želi biti sam, u dosluhu s prirodom, sam ispod dalekog neba u prijateljskom okruženju šume i vode, u potpunoj, svečanoj tišini, kada se jedino čuje ritam vlastitog srca.

Marekovićev kolor u ovome ciklusu je vrlo odmjeren, iako snažno nanesen na površinu platnu, odaje dojam skladnosti fragilnog svijeta prirode.

Mareković je realizirao vrlo otmjeni ciklus suptilnih likovno poetskih impresija i zapisa slikajući ona mjesta na kojima bi svatko od nas volio bar jednom boraviti zakratko i slušati glasove prirode, nadajući se kako će jednom s prirodom postati i ostati jedno.

Odgovori

Please enter your comment!
Please enter your name here